Bihać (Cyrillic: Бихаћ; pronounced [bǐxaːt͡ɕ])
Općina Bihać nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Graniči sa općinama Cazin, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac i Drvar u Bosni i Hercegovini, te općinama Donji Lapac, Korenica i Slunj u Republici Hrvatskoj.
Površina općine Bihać iznosi 900 km2. Prosječna nadmorska visina iznosi 231 metar. Reljef bihaćke općine je raznolik i najvećim dijelom ga čine polja, brežuljci i srednjoplaninska zemljišta.
Veći dio Bihaćke općine bogat je vodom, tj. izvorima, potocima i rijekama. Ukupna dužina vodotoka rijeke Une na općinskom prostoru iznosi 80 kilometara. Prostor Bihaća ima umjereni planinski tip klime koji je raznovrstan zbog pritjecanja zračnih masa iz susjednih, ali i daljih oblasti.
Broj stanovnika u 2003.godini iznosio je 60.707.
Geografski položaj i blagi klimatski uvjeti od davnina su pogodovali naseljavanju ljudi na ovo područje. Iako još uvijek nedovoljno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom brončanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, 10 kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena nožića.
Prisustvo ilirskog plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od VIII vijeka p.n.e. oni, pored dijela Slovenije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima i zaostavštinama iz dalekih vremena (od konstrukcionih rješenja sojenica, nakita, predmeta od bronce, željeza i srebra, do “Japodskog konjanika”).
Nalazi iz mnogih mjesta, među kojima su Bihać, potom Golubić, Pritoka i Ripač, ilustruju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, lijepo ornamentirani ravni grobovi, nakit, oružje, japodske kape). Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima, Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkanski poluotok. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p.n.e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije.
Ovo područje je pripalo Rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvori u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.
Polovinom II vijeka naše ere pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone ). Početkom VI vijeka (505. g.) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje), Liburnija i Slavija spojene su u jednu pokrajinu pod vlašću gotskog kneza. Početkom VII vijeka, između 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka su se nalazila na udaru Vizantije sa istoka i franačke države sa zapada. Sve do početka XII vijeka ovim područjem gospodarili su Franci, pa Vizantija, Venecija i Ugarska. Do tada se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje.
Bela IV, hrvatskougarski kralj, 26. februara 1260. godine izdaje povelju kojom se potvrđuje da grad Wyhygh, ranije Vihuch, postoji i da je smješten na Otoku Svetog Ladislava. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom sa pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, što čini osnovu njegovog daljeg razvoja. Bihać se formira i razvija kao urbani gradski, trgovački i zanatski centar na raskrižju puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom sa velikim brojem puškarnica i okruglim tornjevima. Na glagoljskoj listini s kraja XIV stoljeća sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava sa natpisom CIVITATIS BIHIGIENSIS. Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listinama grad se spominje pod različitim imenima: BIHIG, BYHEG, BICHICH, BIHAG, VYWEGH, WYJGH.
U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare. Arheolozi su otkrili i izbrojili ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih i tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. U borbama za hrvatskougarsko prijestolje, tokom XIV vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao sačuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastičke borbe.
Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovo prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao REGIA CIVITAS. Poslije bitke kod Jajca 1463. godine Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać, ali i cijelo Pounje. Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati obrambena linija na Uni, tako da su gradovi padali jedan po jedan. Međutim, proći će više od sto godina do konačnog pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. god. Bihać je osvojio osmanski vojskovođa Hasan-paša Predojević.
Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku su pripali: Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrovica i Krupa. U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije Karlovačkog mira (1699. god.) Bihaćki sandžak je ukinut, a njegova teritorija pripojena je Sandžaku Bosna. Nakon 1699. god. osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike. U XVIII i XIX vijeku uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Otomanskog carstva. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida.
U to vrijeme Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada. Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) dugo se neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo postojali su i određeni poslovni odnosi koji, iako složeni, ostavljaju traga o razvoju i usponu grada. Godine 1865. Bihać postaje sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobiva pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao vojsci Austro-Ugarske, ali 19.septembra 1878. godine je osvojen.
U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su i bedemi. Tako je Bihać izišao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem. U čaršiji i mahalama život sem počeo odvijati po austrougarskom receptu provincijskog gradića.
Otvaraju se osnovna škola, mala gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, uvodi se vodovod, kanalizacija, struja. U gradu tad postoje kasarne garnizona, te oficirska i činovnička kasina.
Novi javni i stambeni objekti, izrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika. U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio znatnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.
Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velike svjetske ekonomske krize negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada. Bihać se 1941. godine našao u ponoru Drugog svjetskog rata. 13. aprila 1941. god. okupirali su ga Nijemci. U toku narodnooslobodilačke borbe Bihać je odigrao historijski vrlo značajnu ulogu.
Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (02-04.XI 1942. godine) kada je ovaj dio Bosanske krajine očišćen od neprijatelja. U Bihaću je 26-27.XI 1942. godine osnovan AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije),pa Bihać postaje prijestolnicom “Bihaćke republike” (oslobođene teritorije koja je bila veća od površine nekih evropskih zemalja kao što su Belgija i Švicarska).
Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja Nijemci su zauzeli Bihać 29. januara 1943. godine. Stanovnici grada opet preživljavaju strahote okupacije, ali se organizirano pripremaju za konačno oslobođenje koje su dočekali 28. marta 1945. godine.
Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet poslijeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica. Godina 1960. obilježena je proslavom šeststote godišnjice postojanja Bihaća, odnosno prvog spomena grada, kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef.
U godini popisa stanovništva (1961.) grad ima 15.763 stanovnika, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. godine živi 58.185 stanovnika, od toga u gradu 24.060. Prema popisu od 1.IV 1980. godine grad ima 41.674 stanovnika, a cijela općina 65.679.
18. novembra 1990. godine održani su višestranački demokratski izbori, nakon kojih dolazi do nacionalne polarizacije. U martu 1992. god. proveden je Referendum na kojem se većina stanovništva BIH (64%) izjasnila za jedinstvenu, samostalnu i nedjeljivu republiku Bosnu i Hercegovinu. Već idućeg mjeseca otpočela je agresija na BIH, a 12. juna 1992. godine otpočinje kombinirani sveopći napad na Bihać-grad koji u svojoj historiji pamti epitete kao što su regionalni centar, raskrsnica puteva, neosvojivi bedem, grad heroj, vječni grad na Uni itd. Narednih 1201 dan nosit će nesretni epitet «opsjednuti grad». Ključni momenti za odbranu i oslobođenje Bihaća i Bihaćkog okruga vezani su za juni i august kada su formirane i prve brigade, koje 21.X 1992. god. prerastaju u 5. Korpus Armije Republike BiH.
5. augusta 1995.god. deblokiran je ovaj dio Unsko-sanskog kantona.
Izvor: http://www.tzusk.net/ (Turistička zajednica Unsko-sanskog kantona)
Bihać je za vrijeme bivše Jugoslavije bio razvijen industrijski grad. Tvornice kao što su Kombiteks, Krajinametal i Polietilenka bile su nositelji gospodarskog razvoja. Danas je sjedište jedne od najvećih pivovara u Bosni i Hercegovini, koja proizvodi dva pivska brenda Preminger i Unski biser. Bihaćka mljekara, koja je u vlasništvu njemačke kompanije Meggle, jedna je od vodećih u Bosni i Hercegovini. BIRA (Bihaćka industrija rashladne opreme) jedna je od najuspješnijih izvozno orijentiranih tvornica u BiH. Danas ova regija bilježi značajne rezultate u turizmu. Bihaćki rafting na Uni smatra se jednim od najboljih u regionu. Također je značajan i poljoprivredni sektor zbog velikog i plodnog tla.
Grad i regija sada postaju važna turistička destinacija zbog svoje prirodne ljepote. Dolina rijeke Une, u kojoj se nalazi Bihać, pruža najbolji put od Zagreba prema Dalmaciji, pa je i prometni položaj povoljan.
Svake godine održava se popularna manifestacija Una regata, kao i kazališna manifestacija Bihaćko ljeto.